Teleportacija

Kome da kažem sve ovo u meni?

Umorna sam...Neopisivo sam umorna...Opušta me jedino muzika...Muzika me zna najbolje...Niko bolje nego ona...Znam da ništa ne znam...Paralizairano stojim i gledam kako se sve odigrava pred mojim očima....Sound of Scilence...I stojimo tako Muzika i ja...I naravno, ružno je tražiti u drugima grešku...I zato je tražim u sebi...Kako ne iznevjeriti sebe, a opet ne ostati Neprilagođen...Maybe Jesus loves me more than I will know...Ko će to znati...Je li ovo vrijeme zaista tako melje da se sa 32 godine možeš osjećati tako staro...Stoljeće staro...Je li vrijeme toliko ubrzano da starimo trostruko brže u duši nego što je to prije bilo...Hush Hush...I može se sve promijeniti samo što konačno Rješenje izvaljuje Zemljinu os iz njenog položaja, lomi je i nabija je nogom u duboki Svemir...I zato sjednem u moju Fotelju i pustim Muziku da odradi svoje...Child in Time...I to me podigne za sutra ujutro...I za cijeli taj dan...postane moj Štit...Moj Stakleni Balon...I tako preživim Dan...Nekad je Štit slab, pa pukne negdje u nekom dijelu Dana...I onda opet Muzika...Ljudi...Ljudi me znaju podići, no nažalost više spustiti...I tu opet krivim sebe...Bullets Flying...No izbjegavanje primjene bilo kojeg Rješenja će morati prestati...Zemljina os će tako najebati...Mislim da je ova besmislena 2011. godina upravo ta...Malo sad zvučim k'o Loser Babe ali to je čista nepatvoren Istina...Fire in the Sky...Ima da perje leti da se puši...Kao pri čerupanju tek zaklane kokoške...

Neko je negdje, nekad odlučio da je najbolje da taj Neko vlada ljudima. Da bi Neko vladao ljudima odlučio je da je najlakše uraditi tako što će žrtvovati jedan dio populacije u fizičkom smislu, a ostali dio uzeti kao roblje koje će opet žrtvovati za Nešto tog Nekog.

Onda je pristupio Planu...tj. realizaciji Plana. Prvo je oružjem i perverzijama ravnih slugama Pakla ubio, pa zakopao u zemlju masu ljudi. Onda je skontao da svi zakopani u jednoj zemlji nisu dobra ideja, pa je sjeo u bager i otkopao jedan dio zakopanih ljudi i premjestio na drugo mjesto, u drugu zemlju. Naravno, pošto bager nije baš kirurški precizan nož, sada je moguće da su neki bivši ljudi, primarne žrtve Plana, fizički prisutni na više mjesta - a, što fizički (po zakonima fizike) ranije nije bilo moguće.

U istom vremenskom periodu je od ostatka žrtava odlučio da napravi roblje. Pa, je promjenio uvjete života preciznije nego kad je sjedio u bageru. Ostale je stavio u lonac hladne vode. I uključio ringlu. Voda se lagano, neprimjetno grijala, pa su isto tako neprimjetno robovi bili kuhani. Kad smo se skuhali, onda je počela operacija: Prvo nam je otvorio lobanje i nasuo tar-tar sos u kombinaciji sa prženim šećerom. Onda se sve to primilo u tkivo mozga i neki centri, do tad relevantni, poput digniteta iliti dostojanstva, pravednosti, želje za slobodom, gladi za znanjem, itd, prestali su funkcionirati. Onda, testa radi, pružio nam je karmin za usne i nakon što smo svoje usne dobro nakarminili, ponudio nam je guzicu patke da je cmoknemo. Jedno po jedno smo prilazili i ljubili patku u guzicu i time potvrdili da je test, tj. eksperiment sa tar-tar sosom i prženim šećerom uspio. Drugo, Neko nas je servirao po želji drugim Nekim i sad nas oni žive jedu,a mi i koji smo svjesni da može i mora biti drugačije, očito ništa ne možemo uraditi...

U posljednje vrijeme sanjam pred zoru. Snovi su jako životopisni. Padne mala činčila, ja je pokušavam spasiti, ujede me murina i stegne me zmija, vičem upomoć, a pomoći nema...sutradan me napadnu pingvini, prekosutra se živa ucrvam, itd.

Najgore što sam svjesna da Nečiji Plan djeluje...

Lijep pozdrav i ugodan dan!

S poštovanjem,

SuperFata, dipl. bijelo roblje

Inače nisam više neki freak za Gospođicom Ljubav. Nekako mi se pokazala kao zadnja izrada, a kontam da sam joj dala savršeno dovoljno šansi da se pokaže, ali avaj...jadnica ne može protiv njene prirode.

Kablovska je čudo. Na kablovskoj je Zone Reality čudo. Na Zone Reality stalno su čuda. I kad to vidim lijepo mi bude.

Prije par dana gledam Beyond the Chance. Priča ide ovako:

Tek se profurali internet chat-ovi. Svi se naklatili kao i dan danas. Društvo od pet djevojaka razglaba o tome kako je super da samo log in-om i klikom miša možeš surfati bazama podataka prepunih Hot likova. Jedna od njih negoduje. Ipak, jedan dan, sjedeći sama kući, iz starog dobrog razloga = Dosade, sjeda za njen kompjuter:
www.blabablabla.com, Sign In, popuni "formular", aktiviraj Account i žanji.

Nakon pola sata listanja profila, naiđe na jednog lika koji joj po svim fizičkim osobinama savršeno odgovara. Zrakne njegove podatke i opa...njen tip! Pukovnik (moj drug Rambo Amadeus bi rekao: Pukovnik bez razloga!). Još uvijek u nedoumici, napiše:

Ona: Ćao!
On: Hej ćao!
Ona: blablaba!
On: blablabla!

Elem nakon tih silnih filozofskih govorancija, otkrivaju slijedeće:

On živi u istom gradu kao i ona. Ona živi u istom kvartu kao i on. On živi u istoj ulici kao i ona. Ona živi u istoj zgradi kao i on. On živi u istom ulazu kao i ona. Ona živi na istom katu kao i on. Ona stan 206, on stan 208.

Iiiiii, on skačeeee sa stolice, otvara njegova vrata, kuca na njena. Ona otvara i pušta ih u stan: njega i Gospođicu Ljubav.

Onda su se zaljubili, pa su se zavoljeli, pa su se onda vjenčali. Sve u šest mjeseci.

The End.

Zato je meni kablovska čudo. Zato je meni Zone Reality čudo. Zato su meni stvari koje bi trebale biti normalne za sve ljude čudo.

Blink....Blink....Blink (onomatopeja otvaranja i zatvaranja očnih kapaka preko očiju u svrhu vlaženja istih, jer iste ne podnose da su suhe; u narodu poznato pod treptanje).

Nije baš totalna tišina oko mene. Čujem kako kompjuter radi. Ustvari kako čujem da kompjuter radi, glava me počinje boljeti.
Usput dišem. Hladan zrak mi ulazi u nos i noktima grebe po sluznici mog nosa, kamenuje mi sinuse, a onda smozadovoljan i zagrijan silazi u pluća, dok izbezumljeni sinusi padaju u totalnu katatoniju.

Blink...Blink...Blink.

Sad kontam da kontam. Trčim na spravi koju zovu traka. Upisujem postdiplomski iz molekularne genetike. Pijem Cedevitu. Izlazim sa mojim curama. Vodim ljubav sa likom koji me želi. Postajem Wendigo i pojedem Ruse i Ukrajince, bez apsolutno ikakvog moralnog opterećenja. Prolazim kroz zatvorena vrata. Postajem optimista.

Zjev...Zjev...Zjev (onomatopeja zvuka koji stvara ugodu i olakšanje pri pospanom stanju i odražava nesvjesnu želju za prestanem kontati da kontam; fizički se manifestira dužim otvaranjem usnog aparat, uz eventualno ugodno razvlačenje svih poprečno prugastih mišića, a onda opet zatvaranjem usnog aparata uz ugodno mljackanje).

I tad shvatih...mozak mi prebrzo radi da bi bio budan. Odoh spavati :))))

Kako je moguće?! Ne mogu vjerovati!!! Kako....? Kkk...ako? Kako?

Kontam odstraniti kormilo. Ničemu ne služi. Pokušaš upravljati: Golfska struja, poskupljenje benzina i naftnih derivata, napad Borgova...

Uzimam pasoš za posmatranje i vizu za samoposmatranje.

Kupujem gumicu. Brišem brod, uzimam automat, automat za pravljenje leda i tri deka slovenačke salame.

Kako je moguće zbuniti život do te mjere da uspiješ biti u mogućnosti koristiti kormilo, poderati pasoš za posmatranje i u njemu vizu za samoposmatranje, zaboraviti gumicu, automate i salamu?!

Kako to da u svakom grmu leži zec?! Kako je to moguće?!

Jutros se ustadoh. Željela sam kriknuti. Otvorih usta...Umjesto krika izleti jato šišmiša.
Odavno me prati crna ptica. I to gavran. U Tuzli ih ima mnogo, ali me uporno prate. Prije par mjeseci čekao me pred vratima zgrade, a onda je sjedio na vratima apoteke. Danas na semaforu, dok sam čekala zeleno, sjedio je na saobraćajnom znaku. Graktao. Kao da se guši.

Odjednom nemam posla. I kad ga imam, kukam kad će sve to proći, a sad kad ga nemam, sjedim u hladnom stanu i pitam se šta ću sad od sebe.

Prije par dana situacija. Odsutno lutam tržnim centrom i prilazi mi djevojčica od nekih 10-12 godina.
Djevojčica: Oprostite, mogu li vas nešto zamoliti?
Ja: Reci.
Djevojčica: Možete li mi kupiti cigarete? To je za moju mamu. Ona se upravo porađa.
Ja: ??? Mama se porađa...ti hoćeš cigarete za nju...Gdje ti je otac?
Djevojčica: On je umro.
Ja: Hm...aaa...
Djevojčica: Cigarete su za moju tetku i nenu. Molim vas!
Ja: OK.
Djevojčica vadi 50 KM i pruža mi. Reče: Tri kutije Filter 160. Tvrdo pakovanje.
Ja odem do kioska, kupim, tražim račun i kusur. Vratim se i dam joj sve. Rekoh: Nikad nemoj više ovo raditi. Može te neko opljačkati.
Djevojčica: Hvala, neću više. Hvala.


Isti dan. Drugi tržni centar. Kruli mi stomak. Nije glad, nego nervoza. Već sam jela 5 puta. Ipak, usmjeravam se na tri slasna komada pizza-e. Dok ih proždrjivo gutam, vidim lika. Tip beskućnika iz američkih filmova. Star, obučen u prljavi teksas, sijed i neobrijan. Obilazi oko poredanih slastica. Prodavačica ga ignoriše. Zagleda krofne, onda kolače. Ode do pita i sendviča. Pa, opet nazad...krefne, kolači, pa pite....Svi ga ignorišu i prave se da im nije neugodno što kupuju hranu, dok je on obilazi i gleda kao da je izložba upitanju. Kontam, evo samo da samozadovoljim moju nervozu, ponudit ću mu da mu kupim ručak. On odlazi. Skačem se da ga potražim. Nestao je bez traga.

Eto, u jednom danu sam uspjela uraditi jedno loše djelo i nisam uspjela uraditi jedno dobro.

Danas mrzim sebe. Ne samo zbog navedenog, nego zbog mnogo toga. I nije ni čudo što me gavrani prate i što mi umijesto krikova koji trebaju olakšati dušu, iz usta izlaze jata šišmiša.

Ponedjeljak, 14.04.2008:

Ponedjeljak. Prvi radni dan u sedmici. Fuuuuj! Od samog jutra imam osjećaj da su zavrnuli dotok kisika na Zemlju, a odvrnuli gospođicu Gravitaciju do kraja. Ipak, smješkam se kao kroz maglu. Vikend je bio stvarno zaista. Zaista.

Četvrtak, 10.04.2008:

Depresivno raspoloženje u kombinaciji sa opsesivno-kompulzivnim tikovima u vidu manijakalnog preslaganja kutijica lijekova na policama. Ako nije pod 90 stupnjeva, jednostavno ne valja. Lagano isparavanje DNK iz svake stanice mog tijela, ostavlja slatkast vonj u zraku; isparavam.

"Još jedan dan do vikenda! Izdržite vi loptice mog genetskog materijala. A, za vikend topal zagrljaj mog jorgana u kombinaciji sa snažnim stiskom uz daljinski upravljač." - kontali su neuroni.

"Zring...ring...ing...ng..g", oglasila se spravica koja ima sposobnost pretvaranja zvuka u izvjesne impulse koji krenu put optičkog kabla, uđu u uho i onda:
"Halo." - rekoše moje glasnice.
"Haaaaaloo! Jesi li spakovala kofere? Jesi li ponijela onu peglu? Vele da je tamo nema! Ponesi i fen, a ne zaboravi kupaći, svu šminku, onu gotivnu bluzu, fotoaparat...." - vele ushićeni impulsi pretvoreni u glas moje prijateljice.

Već vidim njene usijane plave oke u kojima, poput američkog dolara iz crtića, blinkaju spakovani koferi pred vratima. Impulsi, ovaj put moždani u mojoj glavi, počeše se sudarati: "Jesam...nisam...evo sad ću...spremila? Za šta? Koju peglu?"
"...sam spremila karlaš za trepavice, pa ti nemoj; a, nosim i..."

Petak, 11.04.2008:

I, još se uvijek razmišljam da li uopće idem ili da se jednostavno prepustim planu vikenda koji se razvio tokom isparavanja dan ranije, a već oko podne treba da krenem. "Otkazat ću. Izlet u toplice sa garniturom netom feniranih frizura, Pradinim odjelima, Diorovim naočalama, manikiranim noktima, obrijanim pazusima, očerupanim bikini zonama, Jadore parfemima...not my kind of fun!" Ipak, iznad moje glave pojavi se oblačić i na njemu moj jaran: "Uvijek kad misliš da će ti biti bezveze, dogode se super stvari! Na kraju krajeva, predrasuda ili pretpostavka je majka svakog zajeba! Idi!"

I, odem. Put od par sati i prvoklasna zabava istu noć, uz hektolitre -OH grupa, te ekipa ljudi koje sam samo poslovno poznavala, a koji su otvorili njihovu ljudsku stranu, pretvorilo se u savršeno ljepilo za moje raspoloženje i opće stanje.

Subota, 12.04.2008:

Jedva ustadoh, a već sam u kupaćem. Plivam kao morž kroz ljekovitu vodu koja ostavlja metalni okus u ustima, pa jakuzzi, na vodopad, pa listopad...Nakon što smo se smežurali: red ručka, red bilijara, red smijeha...DNK prestade da treperi u stanicama, ja prestadoh isparavati.
Večera. Muzika. Smijeh. I ono najbolje, zanimljivi ljudi sa kojim razmjenjujem šale, filmofilska iskustva, horoskopske znakove i podznakove...

Nedjelja, 13.04.2008:

Doručak. Pakujem Sherlock-a (kofer), pakujem dojmove, pakujem sebe renoviranu. U busu spavam. Slušam muziku. Stižemo u Tuzlu. Pozdravljanje sa novim prijateljima i potajna nada da me opet pozovu na njihovo druženje.

Ponedjeljak, 14.04.2008:

Ponedjeljak. Prvi radni dan u sedmici. Fuuuuj! Od samog jutra imam osjećaj da su zavrnuli dotok kisika na Zemlju, a odvrnuli gospođicu Gravitaciju do kraja. Ipak, smješkam se kao kroz maglu. Vikend je bio stvarno zaista. Zaista, predrasuda ili pretpostavka je majka svakog zajeba!

"Imunizacija je najbrža, najefikasnija i najekonomičnija mjera prevencije oboljevanja i umiranja od teških zaraznih bolesti."

Sedam i pol teškog makadama, osim što mi je maknulo celulit sa najbitnijih dijelova tijela, natjeralo me i na razmišljanje o situaciji/situacijama u kojim su akteri ljudi rođeni u gradu ili naseljima/selima koji su u blizini gradova (alias asfaltizirani), i onima koji dolaze sa zabačenih, često brdsko-planinskih mjesta, gdje logika o potencijalnom mjestu boravka i odgajanja potomaka nikad nije postojala (makadamizirani).

Ljudi koji dolaze iz tih brdsko-planinskih mjesta danas predstavljaju, u najvećem broju, osobe koji su vlasnici nas i svega što nam je potrebno za osnovno funkcionisanje u životu. I mi koji smo robovi te nove nazovi elite, kivni smo što je to tako. Ipak, nakon što prođete sedam i pol kilometara makadama da stignete do kuće takvog, doživite sve odgovore.

Dok djeca odgojena na asfaltu svaki dan u toku odrastanja dobivaju doze imunizacije koja im eliminiše svaku šansu u budućnosti da hodaju sa džepovima punim dražesnih šuškavih papirića, djeca rođena u mjestima u kojim imaš sedam i pol kilometara makadama do prve civilizacije, odrastaju u spartanski odgoj da cijene sve do čega mogu doći, često uz makijavelistički kod da uz to nema potrebe da biraju sredstvo. Tako ovi asfaltirani redovito idu dva puta mjesečno na kolače u slastičarnu, jedanput mjesečno u kino ili pozorište, čitav život imaju četvorotočkaša koji mada jedva funkcioniše ipak funkcioniše, onda jednom godišnje odu na more ili kod nene na jezero...Ovi makadamizirani idu pješice do osnovne škole, pa onda do srednje, skupljaju šumske plodove, oru njive, muzu krave i ovce....

Onda jednog dana i jedni i drugi odrastu. Ovi asfaltirani imaju 15 minuta do prvog potencijalnog fakulteta koji mogu studirati. Ovi makadamizirani skupe prnje i u grad. Asfaltizirani imunizirani na nivo da imaju sve (ne videći da je to premalo i za njih, a kamoli za njihova pokoljenja), rade sve osim što studiraju, dok ovi makadamizirani studiraju osim što rade sve ostalo, pa se za četiri godine sa diplomom u rukama, sa vizijom svog bijednog života djeteta i ugrađenim makijavelističkim kodom bacaju na biznis. I uspjevaju. Onda ovi asfaltizirani dođu kod makadamiziranih za ih prime na posao, i još uz to ko krivo im što oni nisu ti koji su poslodavci: "Pa, ja sam odrastao u ovoj ulici, ja sam ovdje dva puta mjesečno jeo kolače, pa ja sam hodao po asfaltu kad je ovaj samo o njemu sanjao...avaj, u šta nam se društvo pretvori!".

Onda moja mama kaže da se ugledam na makadamizirane. Doduše ja sam i fakultet završila, ali mi fali kod. Mama inzistira, a ja joj velim da se od dezintegratora nikako ne može napraviti replikator.

Niste me trebali imunizirati!

Otvorih oči poslije popodnevnog drijemeža. U naslonjaču ofucane fotelje sjedi gospođa Nada. Bacim pogled na zidove. Opet je sve po starom. Iz kuhinje ulazi moj prijatelj doktor Bijes. U ruci nosi rosfrajnu mutiranu napravu, kombinaciju sokovnika i stare mašine za mljevenje mesa.

Doktor Bijes: Vrijeme je da je dokrajčimo! Svaki put kad noktima oderem ove stare tapete sa zidova tvoje duše ona ih poljepi nazad!

Gospođa Nada: Ljubav je ljubav, Ljubav je smisao života....

Doktor Bijes: SuperFato, ovo je specijalni intergalaktički dezintegrator i vrijeme je da razjebemo ovu kuju koja nas stalno vraća u isto stanje!

Uperi paklenu spravu direktno gospođi Nadi u glavu i zuuummmm........Prosu se zagušljiv zvuk i nakon što se prašina stiša pogledam ga.

Ležim u krevetu poslije popodnevnog drijemeža. Ispred naslonjača ofucane fotelje sjede još samo noge gospođe Nade.

Prasnušmo u smijeh, moj drug, doktor Bijes i ja.

"Prozor je jedina sprava kojom se može gledati kroza zid!" mudro je zborio moj profesor matematike iz srednje škole, zaboravljajući na još jednu "spravu kojom se može gledati kroza zid" tj. vrata. Ništa čudno od starog logičara koji je u gradu u kojem se VW auta koriste "za do dućana" a BMW-i i Mercedes-i "za navečer po gradu", vozio i dalje staru žutu Zastavu 128.

Unazad mjesec dana lift mi ne izlazi iz glave. Jedan od razloga je i to što se kona sa 9-og žalila da isti nikad ne staje na 9-om, pa jedan dan kad sam se vratila s posla i stala ispred "sprave koja je najbliža mašini za teleportaciju" zatekoh zaključana vrata i žutu etiketu ispisanu crvenim slovima. Ispočetka pomislih da je neko vršio nuklearni test u zgradi, a kad napipah, u polumraku, prekidač svjetla, pogled mi zaslijepi tekst: Lift je u kvaru. U kvaru?!-zavrištaše moždane stanice-U kvaru?! a ja živim na 11-om. Onda smo svi zajedno 15-ak dana silazili i peli se niz "jedinu spravu kojom si se mogao penjati vertikalno dok nije izmišljena sprava koja je najbliža mašini za teleportaciju".

Onda jedne lijepe noći na ulaznim vratima zgrade me zateče nota ispisana na papiru iskinutom iz sveske A4 formata, sa linijama, rukopisom koji odaje da je vlasnik, osim papira i olovke, vjerojatno vlasnik i početnog stadija Parkinsona: Lift  mali radi!

Otkad su ga popravili već nekoliko puta, u zadnjoj sedmici nije radio, a od jutros u njemu nema svijetla, pa tako da "osim što je sprava najbliža mašini za teleportaciju", sad je i "sprava kojom jednostavnim klikom na dugme možete osjetiti kako je biti živ zakopan". Ali, redovito staje na 9-om.